DR DARKO
TANASKOVIĆ
ISLAMSKI ČINILAC U SPOLJNOPOLITIČKOM NASTUPANJU BiH (4)
PO STAROMODNOJ ŠEMI
Vezivanje zakonitosti i reda za islamsku državu. - Verski ključ za
diplomatiju
Zabrinuti dr Haris Silajdžić rezignirano konstatuje da je krajnje
nepovoljan razvoj događaja u Jugoslaviji već do sada silno štetio čitavoj zemlji, što
dakako nije sporno, a da Bosni i Hercegovini, na žalost, "u takvom okruženju neće
biti pružena prilika da u potpunosti kapitalizira svoju središnju poziciju u okviru
Jugoslavije i poziciju povjesne, geografske i kulturne spone između Istoka i
Zapada", kao "faktor koji raspolaže određenim predispozicijam apotrebnim za
priključivanje novim civilizacijskim tokovima".
Muslimane osebno blokiraju i sprečavaju da ostvare svoj civilizacijski
uzlet, ko bi drugi, nego "protagonisti velikosrspskog scenarija". Taj opaki
scenario, doduše, lomi "kičmu i muslimanskog i srpskog genija i talenta", a
njegova krvava realizacija dokaz je nemoći da se "otrgnemo od našeg biologiziranog
nacionalfundamentalizma i da se nadgradimo" ("Muslimanski glas", 5. juli
1991).
Opasni talas
Tako dr Silajdžić, uz nemoć da se nepristrasno otrgne od talasa
srbomržnje, opasno nadošlog u onom delu muslimanske sredine kome, izgleda, beznadežno
pripada, i sam daje pojmovno-terminološki doprinos "fundamentalizmologiji",
uvođenjem u opticaj biologiziranog nacionalfundamentalizma. Bez pominjanja bar nekog
fundamentalizma očigledno se više ne može pretendovati na uverljivost.
I bez ovakve Silajdžićeve ekspertske dijagnoze, u Jugoslaviji je sve
manje onih koji još uvek nisu shvatili pogubnost tetrogradnog političkog apsolutizovanja
nacionalne dimenzije individualnog i kolektivnog identiteta, što se u nekim
jugoslovenskim sredinama ubrzo zakonito izrodilo u postizborni totalitarizam
ostrašćenih, primitivnih i isključivih šovinizama, s opsesivnim državotvornim
ambicijama. Nacionalfundamentalizam, dakle, defitivno jeste negativan, ali bi bilo
zanimljivo saznati kakvu nam "nadgradnju" predlaže dr Silajdžić. Ako bi
nacionalfundamentalizam idealno trebalo transcendirati izdizanjem ka "nekoj višoj
referenci, nekom višem Nebu", zamenjujući ga, zapravo, jednim određenim
spiritualnim fundamentalizmom, onda je u tome teško videti neki iskorak na racionalnosti
i neideologičnosti, za koje se bosanskohercegovački ministar inače svesrdno zalaže.
Silajdžićevo shvatanje uzornog društvenog poretka može se prilično
pouzdano naslutiti na osnovu jedne njegove dva puta ponovljene konstatacije, što
isključuje primedbu da je, možda, reč o slučajnosti. U razgovoru s novinarom
"Borbe" Nenadom Briskim, dr. Silajdžić je izrazio čvrsto uverenje "da je
islam igrao i da će igrati konstruktivnu ulogu u modernom svijetu, zbog toga što islam
kao politički entitet, tamo gdje je to ostvareno, funkcioniše u uslovima zakonitosti i
reda", a čitav problem današnjeg sveta jeste "problem zakonitosti i
reda". Na istovetan način, a povodom nesrećnog "blokiranja Muslimana kao
konstruktivnog i integrativnog faktora", u Jugoslaviji, dr Silajdžić u
"Muslimanskom glasu" početkom jula naglašava muslimansku "sposobnost
djelovanja u uslovima zakonitosti i reda".
Ono što onespokojava
Niko razuman ne može, naravno imati ništa protiv zakonitosti i reda,
jer, kako je to lepo iskazao Gete, "jedino na zakon može dati slobodu". Bez
uspostavljanja i poštovanja zakonitosti i reda nemoguće je zamisliti funkcionisanje
demokratskog društva slobodnih i ravnopravnih građana. Zbunjuje i nemalo onespokojava,
međutim, Silajdžićevo vezivanje zakonitosti i reda za ostvarenje islama kao političkog
entiteta, što će reći, za islamsku državu. Kako to otprilike u praksi izgleda
ilustruju primeri Irana, Pakistana, Saudijske Arabije i, delimično, još nekih
muslimanskih zemalja.
Ilustracije radi, navešćemo šta s tim u vezi u svojoj knjizi o
iranskoj islamskoj revoluciji "U ime Alaha" (Zagreb, 1987) piše Hido
Bišćević, kome se bez rezerve može verovati, jer je (bio)osvedočeno dobar poznavalac
iranske situacije, a i sasvim sigurno nije "protagonist velikosrpskog
scenarija": "Ono što islam, dakle, bitno razlikuje od materijalističkih škola
mišljenja - iz kojih izrastaju i građanske i socijalističke političke teorije i
sustavi - prije svega je upravo insistiranje na duhovnosti svijeta i uvjerenje da
korjenita promjena društvenih odnosa ne može biti potpuna ukoliko se zadržava na razini
materijalnoga"... "To, dakle, nije sustav koji bi poštovao građansku
"volju većine", niti sistem oslonjen o "interes klase" kao u
socijalističkoj teoriji", jer, "islam odbija Boga lišiti kontrole nad
zakonodavnom, pravnom i izvršnom vlašću".
Gospodin Alija Izetbegović, i sam pravnik, s razlogom, stog anapominje
da je "u većini slučajeva Evropljaninu nemoguće" u spisima velikih
muslimanskih pravnika "razdvojiti pravo od teologije, a da uostalom "islam to
razdvajanje i ne priznaje". ("Islam između Istoka i Zapada", Beograd,
19864). Poznata "Islamska deklaracija" istog autora sadrži i sledeći izričiti
stav: "Nema, dakle, ličnog principa, a država treba da bude izraz i da podržava
moralne koncepte religije", budući da "islam jasno isključuje pravo i
mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svom području."
To bi, ukratko, bile "demokratske" pretpostavke ostvarivanja
uslova zakonitosti i reda tamo gde se islam realizuje kao politički entitet. Sklonost
takvoj viziji "pravne države" kod jednog sledbenika SDA ne treba da nas čudi,
jer reč je o muslimanskoj partiji koja neguje jedan poseban vid "islamske
demokratije", bez obzira na to što se legitimiše kao nacionalna građanska stranka.
Ostaje li dovoljno slobode za građanina?
Pojava da komunistički jednopartijski monopol nakon višestranačkih
izbora bude zamenjen samo formalno do kraja demokratskim ustrojstvom, a zapravo
demokratijom "duhovno vođenom od strane crkve", zapaža se i u katoličkom
svetu, gde su klerikalni politički pokreti, a ne parlamentarna demokratija klasičnog
tipa, pravi pobednici nad palim komunizom (M. Ekmečić). Na delu je veliko političko
klizanje udesno, koje je francuski islamist i sociolog Žil Kapel u istoimenoj studiji
nazvao "božijim revanšom". Vladavina Boga na zemlji isključuje vladavinu
naroda ( - demokratiju), dok je sloboda, sa tradicionalnog islamskog stanovišta, pravni,
a ne politički pojam. Slobodan čovek je statusno suprotstavljen robu, a osuda tiranije
zasniva se na sučeljavanju pravde i nepravde, zakonitosti i bezakonja. Vladar se mora
strogo pridržavati islamskog verozakona.
"Suprotnost tiraniji za muslimanske pravnike je (islamska) pravda,
a ne (čovekova) sloboda" (B. Luis). Može li takva koncepcija zakonitosti i reda
osigurati dovoljno slobode građaninu savremenog sveta? Ostavljmo čitaocu da sam za sebe
odabere odgovor.
U svakom slučaju, verujemo da je posle upoznavanja s nekim ključnim
odrednicama ukupnog "pogleda na svet" glavnog kreatora i realizatora
spoljnopolitičke doktrine SDA a bar do sada i BiH, lakše razumeti zašto se dr Haris
Silajdžić zalaže, na primer, za to da glavni kriterijum za upućivanje diplomatskih
predstavnika u pojedine strane zemlje bude njihova nacionalna (verska) pripadnost. Iz
praktičnih razloga, smatra ovaj neopterećeni ministar novoga kova, poželjno bi bilo da
u Turskoj, Saudijskoj Arabiji ili Iraku službuju Muslimani iz Bosne, "da nas u
Vatikanu predstavljaju ljudi iz katoličkog povijesno kruga, koji su bliži tom elementu,
a da nas u pravoslavnom povijesnom krugu predstavljaju ljudi iz pravoslavne kulture".
Dakle, opet "Rim, Bizant i Meka"!
A za Evropu, lako ćemo
Nije li unapred zadato fiksiranje odrednica i odredišta
spoljnopoligičkog delovanja prema toj stereotipnoj trijadnoj shemi, najblaže rečeno,
staromodno i teško spojivo sa "racionalnim buntom" istog emancipovanog ministra
za međunarodne odnose protiv naših kompleksa i uticaja dnevnopolitičkih trendova,
"gdje se konfrontiranost islama i hrišćanstva koristi na primitivan način i gdje
se elokatilni potencijal ove konfrontacije svakodnevno oživljava", što je, prema
Silajdžićevom sudu, "ta iracionalnost koja u svom sve manjem i sve bržem svijetu
jednostavno nema mjesta".
Silajdžićevi pragmatični recept za prevazilaženje takve sputavajuće
iracionalnosti u uslovima moderne, integrisane Evrope, krije se, kako izgleda, u
originalnoj, dubinski razumski utemeljenoj i večnoj dispozciji: Franjo u "Rim",
Slobodan u "Bizant", a Alija, zna se, u Meku"! Zar je uopšte važno šta o
tome mogu misliti Radovan, Stjepan, Nikola, Jelena, Jure ili Momčilo, a bogme i Adil
Nijaz i Rasim. Ta uzvišeni Alah ionako sve najbolje zna. Neka im/nam je on na pomoći! A
za Evropu, lahko ćemo!
(Politika, 13. avgust 1991.) |
