HELSINŠKE SVESKE 10
Nenaučena lekcija - srednjoevropska ideja i srpski nacionalni
program -
Prijevremeni parlamentarni izbori u Crnoj Gori:
Poruka svetu - posebno Evropi
Prijevremeni parlamentarni izbori od 20. oktobra
2002. u Crnoj Gori, ostaće zapamćeni po tome što, prvi put otkako je višestranačkog
sistema, gubitnici već u izbornoj noći nijesu povikali "drž'te lopova".
Takođe će ostati zapamćeno da im je prethodila kampanja iz koje, i pored dosad
neviđene agresivnosti, takođe prvi put nije odaslana nijedna poruka mržnje prema
manjinskim zajednicama.
Nakon višemjesečne razmjene uzajamnih uvreda,
često neprimjerenih pristojnom svijetu, gotovo su nestvarno zazvučale prve izjave u
kojima su gubitnici dostojanstveno priznali poraz, uputili pobjedniku srdačne čestitke i
miroljubivo poručili da se volja građana mora uvažiti. U ime koalicije "Zajedno za
promjene - SNP, SNS, NS", portparol najveće članice Dragan Koprivica svom je
glavnom takmacu "Demokratskoj listi za evropsku Crnu Goru - Milo Đukanović"
odao priznanje na apsolutnoj pobjedi i ocijenio da nakon "ovih rezultata nema razloga
za dodatne povišene tonove". Potpredsjednik sestrinske Narodne stranke Predrag
Drecun otišao je i korak dalje otvorenim priznanjem da krivicu treba tražiti u
"nama samima", ocijenivši da je njihova gruba kampanja, u kojoj je najavljeno
"hapšenje pola Crne Gore, moguće preplašila dio birača".
Liberali, međutim, nijesu skrivali razočarenje.
Prema riječima političkog lidera LSCG Miodraga Živkovića, njegova partija krenula je
na izbore sa sloganom "Crna Gora može", s uvjerenjem da ona stvarno može.
"Izbori su pokazali da Crna Gora ne može promijeniti samu sebe", rezignirano je
ustanovio. Liberalni savez je, po njegovom priznanju, pretrpio veliki poraz, ali najveći
gubitnik u cijeloj priči je Crna Gora. "Ne očekujem u njenoj budućnosti ništa
dobro, mislim da će negativni trendovi u svim segmentima društva biti nastavljeni, ali
očito je da su građani to željeli. Crna Gora je dobila što je tražila",
zaključio je Živković.
Sva predviđanja da će crnogorsko biračko tijelo
kazniti Mila Đukanovića zbog potpisa na Beogradskom sporazumu, pokazala su se
pogrešnim. Naprotiv, kažnjeni su liberali, koji su taj njegov potpis proglasili izdajom.
Birači su kaznili i bivše Miloševićeve sljedbenike ali, po svemu sudeći, ne zato što
su svoga vođu izručili Hagu i odrekli se svetog jugoslovenskog imena, prekrstivši se u
čast ovih izbora iz koalicije "Zajedno za Jugoslaviju" u "Zajedno za
promjene", jer na njihov račun ni za dlaku nije profitirala družina do današnjeg
dana dosljedna starom putu.
To potvrđuju izborni rezultati. Đukanovićeva
koalicija, od 75 poslaničkih mandata, dobila je 39, tri više nego u prethodnom sazivu.
Koalicija "Zajedno za promjene" osvojila je 30 mandata, tri manje nego što je
imala. Liberalni savez dobio je četiri, dva manje nego u prošlom sazivu, ali surovost
kazne njegovih birača mnogo se bolje vidi kroz broj izgubljenih glasača - na izborima u
aprilu 2000. dobili su gotovo 30.000 glasova, ovog puta jedva nešto više od 20.000.
Albanci su ostali sa svoja dva mandata - Đukanovićeva multietnička koalicija i u
njihovoj posebnoj izbornoj jedinici uzela im je dva. Bošnjački narod u Crnoj Gori, koji
svoje stranke nije udostojio nikakve pažnje, bio je još izričitiji, definitivno
pokazavši da ne želi nacionalne partije - ovo je već četvrti skupštinski saziv bez
njihovih predstavnika. Zanimljiv primjer su i Hrvati, koji su prvi put nakon 64 godine
osnovali svoju političku partiju. Oni su u Tivtu, na ponovljenim lokalnim izborima,
glasove podijelili Listi za evropsku Crnu Goru i Hrvatskoj građanskoj inicijativi, a na
republičkom nivou stali uz pobjednički savez.
Većinska Crna Gora priklonila se Đukanoviću iz
više razloga. Moguće da ima istine i u tvrdnji nekih analitičara da je Crna Gora na
ovim izborima odabrala postepeni put u samostalnost, umjesto radikalnih rezova. Ipak,
ogromna podrška koju je Đukanovićeva koalicija dobila čak i u tradicionalnim srpskim
bastionima, kao što su Berane, Bijelo Polje, a zamalo i Pljevlja, pokazuje da je pobjeda
više rezultat negativne kampanje njegovih političkih protivnika, nego svijesti o
"postepenopm putu". Oni su Đukanovića, kao "mrskog narodnog
neprijatelja" i "diktatora", poistovjećivali sa svojim dojučerašnjim
uzorom Miloševićem, a sebe predstavljali kao snagu koja sigurno donosi promjene i
demokratiju. Pošto su Đukanoviću ukrali koncept reformi i puta u Evropu, nijesu mogli
zbijati redove ni prijetnjama susjedima i manjinama. Sve to, očito, u njihovom
konzervativnom, ksenofobičnom biračkom tijelu, koje se po prirodi stvari grčevito opire
svakoj promjeni, nije imalo prođu. Svojom neprekidno ponavljanom ponudom da će stati na
kraj kriminalu i mafiji, te napuniti zatvore, zapravo su odaslali signal i svojim manje
radikalnim biračima da će biti nekompetentna vlast. Predrag Bulatović je neprekidno
zbunjivao birače kontradikcijama i promjenom stavova - branio je Beogradski sporazum, a
napadao Đukanovića koji ga je potpisao, zalagao se za čvrstu zajednicu sa Srbijom, a
branio crnogorsku ravnopravnost, zaklinjao se da će "sačuvati ime
Jugoslavija", a izbacio ga iz naziva svoje družine.
Đukanovićeva pobjeda i izuzetno visok odziv
birača, rezultat je i golog straha većinske Crne Gore od povratka na scenu proslavljenih
ratnih trubača iz devedesetih. Stoga su uz Đukanovića bez rezerve stale i sve nezavisne
institucije. Bivše ratnike nijesu mogle podržati, a liberali su i njima, kao
"kolebljivcima" i "Đukanovićevim špijunima" već odavno objavili
rat.
I procjene da će osvajanje državnih medija
tadašnjoj parlamentarnoj većini - prosrpskim snagama i Liberalnom savezu - donijeti
prednost, pokazale su se kao čist promašaj. Ovog puta radilo se na terenu. Bez
nekadašnjeg sjaja i glamura, Đukanović je praktički sam iznio kompletnu kampanju svoje
političke grupacije, stigao u svaki grad, obišao bukvalno svako selo, zašao u kuće
"uglednih domaćina" i obigrao praktično sve crnogorske vukojebine. Svojim
susretima s građanima, radnicima, poljoprivrednicima, oficirima i sveštenicima,
ubjedljivo je nametnuo uvjerenje da je njegov opstanak na vlasti mnogo sigurnija
alternativa od svakog mogućeg tumbanja. Najzad, i bez državnih, imao je sasvim dovoljno
sebi naklonjenih medija.
Ovi izbori su pokazali i da Miloševićeva riječ
mnogo manje vrijedi u Crnoj Gori nego u Srbiji. Patriotskoj kolaiciji - trolist Momir
Bulatović, Vojislav Šešelj i Mira Marković - pismo podrške iz Haga nije pomoglo ni da
dosegnu neophodan cenzus za ulazak u parlament.
Liberali su ušli, ali bar u naredne četiri godine
bez ključa vlasti koji su u prethodne dvije imali u rukama. Njihovi birači su im ga
oduzeli zbog politike ucjena u protekle dvije godine, posebno zbog otvoreno iskazane
spremnosti u posljednja dva-tri mjeseca da ruše Đukanovića s dojučerašnjim
Miloševićevim sljedbenicima, uz to sopstvenim političkim protivnicima, i danas na sve
spremnim da Crnu Goru prinesu Koštunici na žrtvu.
Tako liberali do daljnjega ispadaju iz igre, a
Đukanović opozicije s crnogorskih pozicija više neće imati. Izbori su takođe
potvrdili da je razlika između crnogorskog i srpskog bloka znatno povećana u crnogorsku
korist. Svi učesnici izbornog procesa sa srpskim predznakom - Zajedno za promjene
SNP-SNS-NS, Patriotska koalicija za Jugoslaviju, Stranka zaštite štednih uloga i
socijalne sigurnosti građana, Socijalistička partija Jugoslavije sa komunistima - za
očuvanje Jugoslavije, ispostava Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja -
zajednički su osvojili 147.793 glasa. Đukanovićeva koalicija sama - 167.224. Da je 20.
oktobra umjesto izbora održan referendum, s Liberalnim savezom, bošnjačkim i albanskim
stranakama - ukupno 200.681 glas - Crna Gora bi danas bila samostalna država.
Nezamislivo je u civilizovanom svijetu radovati se
bilo čijoj apsolutnoj vlasti, ali Crna Gora je daleko od civilizacije. Njezino
dvogodišnje mrcvarenje s ucjenama, davanjem i oduzimanjem podrške manjinskoj Vladi, u
atmosferi uzavrelih strasti i nepomirljivih političkih opcija, i to dok je na dnevnom
redu bio njezin državni status, pokazalo je da je upravo ovakav izborni rezultat jedini
mogući način izlaska iz krize. Crna Gora, kako je to ironično primijetio lider Srpske
narodne stranke Božidar Bojović, ponovo se dosjetila da treba gospodara pa ga je i
dobila.
U svakom slučaju, Crna Gora dobija stabilnu vladu,
iza čijih će odluka stajati parlamentarna većina, što će, ako ništa drugo,
učvrstiti njenu poziciju u nastavku mučnih pregovora sa Srbijom o konačnom definisanju
ustavne povelje buduće državne zajednice, ali i sačuvati šansu, bude li za to još
političke volje, da za tri godine izađe na referendum i krene vlastitim putem.
Značiće to i konačno odriješene ruke i više
samopouzdanja njenoj vlasti u kontaktima s međunarodnom zajednicom, što je posebno
važno s obzirom na neskrivenu podršku Brisela Beogradu na štetu Podgorice, te spremnost
da podrži Koštuničine saveznike u Crnoj Gori, oličene upravo u Đukanovićevim
velikosrpskim protivnicima. Iz tog konteksta, izborni rezultat od 20. oktobra može se
shvatiti i kao poruka crnogorskih građana svijetu, posebno Evropi.
Uz DPS i SDP zastave, u izbornoj noći, prvi put su
se izvan okruženja Liberalnog saveza, vijorili i stari crnogorski barjaci. I to je dokaz
da se crnogorska državotvorna svijest sve čvršće oblikuje izvan Malog kabineta LSCG,
te da više niko, pa ni liberali, nema autorsko pravo na samostalni put.
Olja Obradović |
